Izvan kadra - ono što ne dijelim na društvenim mrežama.

izvor

(Spoiler alert: pisano iz perspektive mikro poduzetnika – kreativca)

Instagram je veliki, šareni, često sladunjav, ponekad toksično pozitivan, rjeđe iskren i objektivan – šareni izlog. Na njegovim policama izlažemo sve naše uspjehe, postignuća, lijepe trenutke, rasprodane zalihe proizvoda koje smo sami napravili ili proizveli, slavimo stotine ili tisuće novih pratitelja, dijelimo upute koje „provjereno rade” i nezaobilazno vode k uspjehu. Puno rjeđe ili gotovo nikad ne pišemo o frustracijama, nezadovoljstvima, zamoru, neredu iza kulisa, pa i neminovnim usporedbama sa nečijim savršeno kuriranim i skladnim feedom/radnim prostorom/životnim prostorom/životom. Rijetko kad progovaramo o tome kako takve usporedbe, čak i onda kad ih nismo svjesni, utječu na naše samopouzdanje. Na Instagramu se (pogotovo mali poduzetnici - kreativci) pojavljujemo vedri, pozitivni, entuzijastični, zaljubljeni u život, puni elana, jer vjerujemo da ćemo na taj način najbolje plasirati ono što smo tjednima i mjesecima vrijedno stvarali na kuhinjskim stolovima, snimali mobitelom na improviziranim stativima, rezbarili ili brusili na svakoj mogućoj ravnoj plohi u stanu, daleko od bilo kakvog umjetničkog ateljea ili radionice, u prenamijenjenom kutu dnevnog boravka ili spavaće sobe. Ovo potonje rijetko kad pokazujemo ili o tome govorimo. Kao da se bojimo da nije dovoljno cool i atraktivno, da nije lajkabilno, da mi nismo dovoljno cool, atraktivni i lajkabilni.

izvor

Zato se pojavljujemo sa blago euforičnim storijem ili objavom, ponekad za njeno stvaranje utrošimo nekoliko sati, pazimo da ne naruši sklad boja na našem feed-u, beskrajno smo pozitivni i začinjavamo je desetcima srdaca. Za nju dobijemo nekolicinu lajkova onih najvjernijih pratitelja, koji nas poznaju, vole i podržavaju no matter what. Stvaranje mi nikad nije bilo problem – taj dio volim i on me hrani. Biti promotor onoga što stvorim – barem je za mene, neusporedivo teži dio.

Nedugo nakon objave jednog takvog posta, jer nisam iznimka, barem ne još – nakon prvotnog olakšanja od obavljenog posla, umorna, ali zadovoljna, primijetim isprva blagi, a onda rastući osjećaj nesklada negdje u dnu želuca. Bljutavi okus u ustima. Ignoriram ga. Barem do kraja dana. Sljedeći dan primjećujem da nemam volje ni za što i najradije bih sve poslala kvragu. Ugasila svjetlo i zatvorila butigu. Primijetila sam da mi se to događa češće u zadnje vrijeme.

Ukratko, status mojeg odnosa sa Instagramom je – it's complicated, najblaže rečeno. Priznajem mu da je trenutno najprikladnija platforma za ono što nudim, ali iz nekog razloga nikad nije bio „my thing”. Uz konstantni pritisak da bih kao mali poduzetnik trebala igrati prema određenim pravilima i zakonitostima kako bih bila što uspješnija, osjećam se sve sputanije i dalje od sebe same. Da li sam uspješnija? Ne znam baš. Da li se rijeke novih followera slijevaju na moj profil? Baš i ne. Da li sam zatrpana narudžbama? Nisam. Da li me to frustrira? Itekako. Da li se osjećam prirodno i svoje? Ni najmanje. Puno se ugodnije i prirodnije osjećam u duljim formatima sadržaja, kao što je blog npr. Da li poželim odustati od svega? Da, u prosjeku 3x tjedno. Da li ću usprkos svemu nastaviti dalje? Najvjerojatnije. Hoću li cijelo vrijeme rogoboriti zato? Hoću, jer mi je to u prirodi. Hoću li i dalje davati sve od sebe? Hoću, jer mi je i to u prirodi. Ali dok se ne umorim, jer i to je legitimno, zar ne?

Cranky bag

Istina iza šarene Insta-fasade je ova – nisam uvijek vedra, pozitivna i entuzijastična. Češće, puno češće, sam sve suprotno od toga. Vrlo često, u prosjeku svaki drugi dan, postavljam sebi i ponekad onima meni najbližima (jadni oni), pitanja o smislu i besmislu svega - posla/hobija/poziva/trenutnog projekta/cipela koje sam jučer kupila /života. Znam biti cinična. Previše pozitive me umara. Euforija me umara. Ne volim ljude koji puno pričaju. Još manje volim ljude koji pričaju isključivo o sebi. Ne ide mi small talk, zapravo ide, ali me oštećuje. Radim na tome i vidim neka poboljšanja. Ipak nakon toga moram provesti sat vremena u tišini i buljiti u jednu točku.

Hvala Kath!

Ponekad mi treba 10 minuta da odaberem boju nove četkice za zube. Jako često vraćam cipele koje naručim online. Ne ide mi multitasking, ali trudim se. Svejedno, ponekad pronađem četku za kosu u frižideru. Često se vraćam po stvari koje zaboravim. Često me uhvati rezignacija i malodušje. Fanatično i dogmatski slijedim upute u receptima. Često razmišljam o prolaznosti stvari i ljudi. Jako me plaši prolaznost ljudi koje volim.

Nemam prostor koji bih mogla ponosno nazvati ateljeom, studijem ili radionicom – iako mi je itekako potreban. Moji radovi nastaju u kutku dnevnog boravka koji sam prenamijenila u radni prostor tako što sam mu dodala radni stol i ploču iz Ikee. Uz njega koristim još i: stolicu, klupski stolić, pod, komodu za TV i police s knjigama na koje odlažem stvari u kreativnom procesu. Na njegovom vrhuncu, moj radni prostor je vrlo daleko od instagramabilnog i lajkabilnog, u grozničavom neredu zbog manjka slobodne ravne plohe i moje iritabilnosti uzrokovane istim.

O svemu tome ne govorim na Instagramu. Ali onda opet... dođe ono jedno jutro, nenajavljeno, kad svjetlo padne pod drugim kutem i svijet i život odjednom izgledaju ljepši, lakši i jasniji, bez nekog posebnog razloga.

I već imam ideju za neki novi rad. Neku novu priču. Novi način da nekoga obradujem.

Čekam to jutro. A ono, prije ili kasnije - uvijek dođe.